Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


23.06.2017.

Dust in the wind

Tako mi se izlazilo s nekim, onako bezveze da pričamo i da se ništa ne desi između nas. Izišla sam s jednim čiji sam poziv izbjegavala jer je moj momak bio ludo ljubomoran na njega, s razlogom, jer je ovaj stalno tražio razlog da dođe da se vidimo, ne postavši, ipak, nikad dovoljno konkretan u svojim namjerama. Moj momak koji to više nije, osjećao je veću ljubomoru prema tom momku negoli ljubav prema meni, kako sam naknadno otkrila. Onda su se njih dvojica zbližili i tako divno sjaranili, i da to ne kvarimo, nismo htjeli otkrivati pred drugom da smo zajedno.

Obradovao se kad me vidio. Vidjelo se da se obradovao iako, koliko god njegovo indirektno nabacivanje bilo očito, uvijek je bilo nekako stidljivo i nekonkretno. To je zapravo i razlog što sam se našla s njim a ne s Nikolom, koji se bez uvijanja pozivao u moj stan kad god bi se čuli.
Maj best frend me zeza da ja to radim namjerno svom nekadašnjem momku ali, ja se ne osjećam tako, jer znam da u sebi više ništa ne očekujem od njega. Osim toga, ne znam ni da li će mu reći da smo izašli i da li se uopšte druže sad kao onda. Osim toga, nemam nikakve namjere s ovim momkom i dopustiću sebi da me baš briga što će se on ponadati.

20.06.2017.

Tvoje je samo to što daš

Lijepo mi je bez tebe. Dobro, ne baš toliko lijepo da se može porediti sa osjećajem koji me ispuni kad zažmurim, naslonim glavu na tvoje rame i hranim se baršunom iz tvog glasa i ljiljanom iz tvog mirisa ili kad me nešto muči pa ti jednostavno uzmeš i riješiš to a ako ne možeš riješiti napraviš da je problem totalno nebitan.

Lijepo mi je jer više ne razmišljam o tome gdje si kad odjednom nestaneš u "moru obaveza" dok mi šesto čulo vrišti da lažeš, lijepo jer više ne moram brinuti o ničijim duhovima iz prošlosti (sa svojima ću lako) i lijepo, jer nemam više svako malo taj osjećaj panike u stomaku od kojeg ne mogu progutati niti jedan zalogaj hrane i onda gledam kako iz dana u dan sve više nestajem.

Na kraju, shvatila sam da su moji glasni strahovi bili tvoji najdublji, nikad izgovoreni i ja znam da ćeš jednom, kad budeš dovoljno hrabar da sam sebi zanedostaješ, shvatiti da si, bježeći od svojih strahova, upao u baš tu zamku koju si cijeli život izbjegavao. U zamku samoće. Jednom ćeš shvatiti; kad ne umiješ biti u miru sa sobom, da ćeš uvijek biti sam.

15.06.2017.

Nakon sutra

Uvijek sam uživala u danima koje mogu provesti uglavnom se odmarajući, lakirajući nokte, brčkajući se u kadi, smirom kafu popiti, haj dobro malo i po kući raspremiti čisto jer ne mogu gledati nered. Osjećam da bih danas mogla stići i neki film pogledati, nakon cirka pola godine. Prvih dana mjesečnog cirkusa me toliko obuzme raspoloženje nebrige za bilo čim pa sve što moram baš tih dana i ne moram. Znala sam ispite stavljati na čekanje čak i ako su eto baš sutra rokovi i ništa nisam gubila, svi se nekako opet položiše.
Pade mi na pamet drugarica koju sam jednom po povratku s posla zatekla u stanu na kauču izvrnutu, sa nogama uvis, cigaretom u ustima i mobitelom u rukama. Pitam je, šta to radiš. Kaže, evo baš razmišljam kad li bih stigla ovako se namjestiti da imam muža i djecu.

Volim misliti o sebi kao o nekakvom karakteru što sam stavila tačku na odnos od kojeg sam toliko željela, iako sam nakon više od dvije sedmice opet, ponovo zapalila jbenu cigaretu i iako s vremena na vrijeme još cmizdrim za nečim što sam mislila da sam imala. Obzirom da sam shvatila da on nije želio mene koliko nije želio da me neko drugi ima, sastavila sam stori da me je baš neko drugi dobio iako to nema veze s istinom i drugi me niko neće dobiti vjerovatno jako dugo vremena.

Imam osjećaj da će mi nova šefica biti draga a i obrnuto. Prvi put kad sam je vidjela imala sam osjećaj da mi je bliska, kao da je poznajem od prije. Svaki dan se milion puta zahvalim Bogu što sam dobila ovaj posao i što je to bilo baš onaj dan kad mi je toliko trebalo jer nisam sigurna kakav bih karakter ispala da sam morala ostati raditi sa njim. Vjerovatno bih crkla od muke i onda bi on vidio momenat kad me je ljutnja prošla pa opet letao okolo dok ja ne bih pomislila da mu možda mogu dati još jednu šansu. Sve smo to jednom prošli. Fool me once...


Stariji postovi


Apokalipto sviraju
47900

Powered by Blogger.ba