29.08.2016.

Suma sumarum

Nisam rječita kad su dobre stvari u pitanju. Bilo je odlično.

28.08.2016.

Se que no

Moje sive sedmice jedne dosadne godine razbio je šareni četvrtak: bila sam pripravnik i u Bugojnu se jebeno ništa nije dešavalo mjesecima. Jednog četvrtka, saradnik na poslu iz drugog grada, zamijenjen je drugim i ja sam konačno dobila zanimaciju. Mučila sam se sa kutijama punih registratora kada je on došao Treći četvrtak po redu i pomogao mi ih podići u ormar. Oživio je blesavi osjećaj u stomaku, sve što bi on rekao je bilo urnebesno smiješno, mislila sam o njemu duboko u noć i od tada sam od svakog petka radila isto: čekala novi četvrtak.

Nevjerovatno je koliko se čovjek (žena?) može zatelebati u svoje maštarije. U tih 5-10 minuta, koliko sam kontakta imala s njim svakog četvrtka, o njemu sam saznala da ima bajan osmijeh, da mu glas boji promuklost i čežnja, da svako jutro dođe između pola 11-11 i da se tad moram nacrtati u kancelariji, znači - ništa. Trebalo mi je dosta vremena da se sjetim na koga me neodoljivo podsjeća (mene svako na nekoga podsjeća) - dok se nisam sjetila glumca Toma Austena. Mmmm.

Nisam tip djevojke što zna obrlatiti momka i voli prva činiti korake ali za svoje dobro sam prelomila da ću naredni četvrtak uraditi nešto što će naš "odnos" dovesti na sljedeći nivo. Ili ću početi piti ksanaks još od utorka jer sam pred četvrtak počela osjećati simptome srčanog udara. Bojala sam se da će jednog četvrtka doći neko drugi i da ga više nikada neću vidjeti. To se nikako nije smjelo desiti jer mi je najnovija parola podrazumijevala da svaki osjećaj istjeram na čistac. Nema više neizgovorenih, tragičnih, nedoživljenih ljubavi kao u srednjoj. Naredni četvrtak sam poskakivala na svaki zvuk automobila i otvaranje vrata, uzvrtila sam se do Boga miloga. Negdje oko 11 Tomija još nije bilo a šef je banuo na vrata i zatražio od mene da smjesta odem na drugi kraj grada obaviti nešto. Valjda nisam doticala tlo od ljutnje, koliko sam žurila da se što prije vratim nazad. Uzalud sam žurila, negdje smo se mimoišli. Naredni četvrtak se niko nije pojavio. Jedva sam nekako iskopala od kolege što posluje sa njegovom firmom o čemu je riječ i on je rekao da ove sedmice jednostavno neće dolaziti. Moja se agonija nastavila u beskraj kada je četvrtak iza toga umjesto Tomija ušao drugi momak. O jebem ti, šta je sad ovo, pitala sam kozmičke sile koje su mi napravile zvrčku. U sebi, naravno. Nisam odoljela da ne pitam, stisnutog grla, šta je sa prethodnim momkom. O, on je nešto bolestan i ove sedmice ga ja mijenjam, rekao je sitni, veseli čovječuljak i okrenuvši se na peti, kliznuo iz kancelarije. Nasmijala sam se krišom, da kolegica ne primijeti i počela čekati sljedeći četvrtak.

28.08.2016.

O dedi

Imala sam jednu fotografiju dede i nene. Donio joj on buket sitnog poljskog cvijeća, i svi smo bili oduševljeni osim nene:"Ma šta si mi te trave donio..."

Ja sam izgleda na nenu rahmetli romantična.

Posmatram dedu bez nene, malo je pomršao i sekunda mu fali da zaplače. Neutješan je. I pored toga, ima neku neobjašnjivu volju koju nena zadnjih mjeseci više nije imala: misli se kako bi izašao iz bolnice kući, da se oko kurbana pobrine, zbrisao je jučer iz bolnice kod brice da ga ošiša, cvjeta kad smo mu ispričali koliki mu je krompir rodio u vrtu,... Čak kaže da se dobro osjeća, što je za njega rijedak slučaj. Nena je šutjela da je ne bi vodili tim mrskim doktorima a dedo oduvijek uživa pričati o svojim boljkama.

Sav je bolnog izraza, dok srčano stiska ruke i dočarava svakom živom kako ne može raditi kao prije. Kao da ga neko tjera i kao da mora išta raditi. Sva je njegova agonija u tome da ga niko osim nene ne shvata ozbiljno dok jadi šta ga sve boli i u tome što ne može da ne radi a ne može ni da radi. Mi smo navikli da se njemu "manta" i da ga "guši" i često kažemo da će ga jednom nešto stvarno zaboljeti a mi mu nećemo vjerovati.

Dedi je voda došla do pluća...


Stariji postovi