Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


21.02.2017.

S04E01

Prva epizoda na svakom poslu je interesantna posebno po tome koliko se oduzmeš od umora iako si uglavnom samo sjedio po strani, posmatrao šta rade kolege i upoznavao se sa njima i okolinom. Dobro bi mi došao vikend.

20.02.2017.

Neprijatelj

Imam jednog druga koji se stvarno muči u životu a njegov najgori prijatelj je sam on. Dok ga slušam kako iznosi svoje polumisli, pokušavam zamisliti kako izgleda taj haos u njegovoj glavi.

Zamišljam te njegove misli kao crviće, ne, kao komarce jer crvi su spori a njegove misli jedna drugu guše, ujedaju, ubijaju, rvu se, stapaju pa se onda od nekud rađaju nove, u još većem broju nego što ih je bilo na početku. On je vrlo pametan i vrijedan momak, dobar čovjek, prijatelj na kojeg možeš računati u svakom momentu; previše dobar za svoje dobro. On ne razumije do kraja kada mu to kažem, mada kaže da razumije ali gotovo da mogu vidjeti da mu kroz pet sekundi glavom proleti sljedeća njegova mazohistička misao i da izlapi sve ono što mu drugi govore kad mu hoće pomoći da izađe iz svog začaranog kruga nemoći.
On, recimo, ima neki cilj i jedno pet načina da krene u njegovo ostvarenje. Pet načina od kojih svaki isključuje one druge ali, umjesto da se odluči, on je jedan dan za jedan izbor, drugi dan je više za drugi, treći dan mu je naumpao šesti izbor i tako u nedogled. Onda se pojavi neko ko vidi da može i iskoristi tu njegovu dobru stranu a on to uvidi prekasno i to ga još više poljulja pa više ne zna ni šta želi.
Ja mu kažem, nemoj da me pitaš pet puta možeš li mi doći da pijemo kafu, kad ti jednom kažem - haj dođi. Kaže, ne bi da smeta. I u meni opet proradi suosjećanje jer se stavim u njegov položaj i shvatim da on uopšte nema osjećaj kada neko želi njegovo društvo a kad ne želi i ako želi ili ne želi, zašto je to tako. Mora da je to stvarno frustrirajuće.

Imam i jednu prijateljicu, koja ne zna nikome reći "ne" ali o njoj drugi put.

20.02.2017.

Kad ljubav nije suđena

Neki dan krenule mi žene na kafu i poslije kafe nam žao bilo da idemo kući, ko besposlene, pa se uputimo u hodanje ali na moje razočarenje, umjesto šetnje svježim zrakom, to je bila šetnja tržnim centrima a ja stvarno ne uživam u takvim šetnjama. Nervira me sami pohod u kupovinu nečega a kamoli kad krenem po radnjama a ništa ne planiram kupiti ali haj se ti izbori sa njima. I one se razbacale po rafovima, traže ko krtice dobre komade odjeće za solidnu cijenu a ja sjednem na prvo mjesto gdje se cipele probaju i tu se stanem zabavljati sa flašom od Coca-Cole. Nije šala, onaj omot se može povući vrpcom sa strane i napravi se šik mašna koja se potom može oblijepiti oko flaše. To me je malo zabaljalo i odvuklo mi pažnju sa glavobolje, jer mi je atmosfera tržnog centra udarila u glavu i u noge i mrak pao na oči, elem, podsjeti me to da je jednom tako pozlilo maminom daidži od 66 godina kad je trkao za mnom po radnjama prije par godina pa smo morali prekinuti šoping; pao čovjek s nogu.
Donese mi u neka doba prijateljica košulju, kaže: evo je, ko salivena za tebe. Hajde, probam ja to, svidi se i meni i kupim je.
Jao, nikad nisi imala ljepšu košulju, baš je divna, hvalospjevi o košulji su pljuštali. Ma joj, to sam samo ja i moja harizma, nije to do košulje. Obučem je istu večer i proslavim se u klubu.
Onda je svitlam sa šarenim rubljem i onako baš kretenski, ko da je tuđa, okrenem na 60 stepeni i ona se opere, da se gore nikad ništa što sam kupila nije opralo. Materijal sada liči haman na šmirgl papir a i neke tamne fleke po cijeloj su košulji. Onda sam je cijeli dan i noć držala u vodi i deterdžentu pa su se fleke oprale i sada se dobro ističe koliko se skupila. Tek sam tada pogledala da na njoj piše da se pere na 30 stepeni. Neće mi moći naviriti sigurno.
Nije da osjećam neku nepremostivu žalost, samo sam malo tužna što sam tako smotana.


Stariji postovi


Apokalipto sviraju
37845

Powered by Blogger.ba