15.01.2017.

He told me that I have a soul. How does he know?

Nakon gostiju nekakvih što su se smjenjivali sedmicama, prvi put u ne znam ni ja koliko vremena, moram noćiti sama u stanu. Dobro, mogla sam pozvati nekoga ili noćiti kod nekoga, ali činilo mi se da sam poželjela biti sama pa nisam htjela. I evo, nakon 4 sata te samoće, počela sam se grdno dosađivati. Zaboravila sam šta sam prije sve znala raditi kad sam bivala sama. Uživati danima. Počela sam gledati onaj film "Jadnici" i stvarno je dobar ali sam odustala nakon 40-tak minuta jer mi je bilo prenaporno pratiti ga kroz ona pjevuckanja. Sad mi se čini da mi se spava ali mi je mrsko zaspati. Što se tiče zabave iz komšiluka, hebanja odozdo zamijenile su svađe ovih odozgo - ali žena je očito krivac, kad mu sakriva pare. Zima je tako dosadna.

30.12.2016.

These Violent Delights Have Violent Ends.

Ispiti su trebali biti gotovi do kraja ove sedmice ali ova jadna godina je i to uspjela sjebati, pa ćemo se igrati još par polaganja u januaru. Doduše, jedan strateški nisam htjela izaći. Puhalo baš jako, usuo snijeg do vrata i mrsko mi bilo. Ma ne to, nego hoće cura prosjek, naumpalo joj nakon iha haj godina studiranja. Tako sam strateški u srednjoj gurala ocjene samo dokle mi ie prosjek dovoljan za prolazak peticom, da mi status u društvu (i ko'kuće) ne opada, ali nikad nisam htjela imati sve petice jer nisam voljela imidž štrebera. Sve do četvrtog srednje, kad mi je nešto k'o bilo bitno da zakucam svaki predmet. Pa sam se na glavu posadila i imala na kraju sve petice. Na fakultetu sam uvijek u glavi imala da smijem jednom obnoviti godinu ali da to nikako ne smije biti prva godina. I taj sam odušak sebi dala.

Iako nikad nisam bila od novogodišnjih odluka, jedva sam dočekala da ovoj odzvoni i obzirom da sam dopustila sebi neki period žalovanja nad zadnjim fejlom koji se desio, odlučila sam da već od sutra počnem sa nekim stvarima.

Prva je ta da ću usavršiti ono što me je oduvijek privlačilo u životu, što sam trebala i upisati ali "je štela tako jaka potrebna, da nisam ni probala" i što sam uvijek stavljala sa strane, pokušavajući raditi i učiti stvari koje su se trenutno činile kao isplativiji (i, nekako, realniji) izbor.

Druga je da ću krenuti u teretanu. Probila sam glavu i sebi a kamoli drugima, da ću početi vježbati čim se, eto, preselim malo bliže bilo kojoj teretani. U junu se preselila, vrvi evo sve od teretana oko zgrade, ali izgovori uvijek iznova niču.

Treća odluka. Nastojaću manje vjerovati ljudima, a više sebi. Iskreno, ne znam koje mi zvuči teže.

24.12.2016.

Život je jedan, živi ga Fikreta.

Jednom sam, dok sam imala nekih 16 godina, kupila predivnu sivu haljinu i spremila je u ormar. E, jedno 8 godina poslije, sjetim se da bih je mogla obući. Nije mogla ni preko ramena, kamoli niže. Logično.

Svaki put kad osjetim da sam nešto mogla bolje odraditi u životu, padne mi na pamet ta haljina.

Jučer je jedan razgovor za posao prošao dibidus loše i baš mi je popravio dan. Sad, kako to. Pa, zbog par stvari. Prvo, sve je ovisilo isključivo o mojim sposobnostima. Nisam se morala boriti protiv premoćne štele ili neprijatnog ispitivača. Drugo, ovo je bio moj PRVI - drugi pokušaj za nešto. Ikada. Mislim. To je velika stvar, obzirom da ja na sve živo što ne uspije odmah i uz pomoć Božjih sila, sreće i drugih ljudi, samo mahnem rukom da nije bilo suđeno i hajd. I treće, što sam tako jasno, najjasnije što se može, vidjela da ja to mogu samo tako. Sjesti, naučiti i probati još jednom. Neki dan čujem, ova jedna mačka se prijavljivala za stjuardesu 7 puta. I eto, sedmi put je primili.

Živi, Fikreta!


Stariji postovi