Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


08.08.2017.

Suprotno od dobrog

Imala sam jedan glup problem, koji je nastao zato što nisam dovoljno pazila i danima sam zvala neke osobe i dosađivala im da to riješe i, taman kad sam pomislila da će me izlevatiti, momak dođe i završi sve. To me je pravo oraspoložilo.

Znači, ne mora se desiti ništa dobro, dovoljno je i da se nešto loše riješi pa da čovjek dahne dušom.

Kofol sam odabrala temu i zamalo poslala prijavu ali mi je bilo prevruće da završim sa sinopsisom i, uostalom, iznervirala sam se kad sam naknadno vidjela da kao sažetak traže da napišem sadržaj rada. Jebemu, nije to isto. Ali, izgovori, izgovori...

Kako me Boem rastužio što je napisao da je otišla na rajsko ostrvo. Baš bih se voljela cvariti sad tamo...

08.08.2017.

ne(plan)ovi

Ništa ne planiram odavno (dva mjeseca su prošla kao godina), dani prolaze onako nekako...bezveze i pomalo mi je to dosadilo. Neki dan sam osjetila mrvu ushićenja kad sam pomislila da bih mogla, nakon što završim sa magistarskim radom, upisati njemački jezik i konačno stvarno naučiti to čudo. Planovi imaju taj utjecaj priliva pozitive čak iako se malo koji sprovede u djelo.

Prije 15-tak minuta sam isplanirala da ću naći temu za magistarski i poslati prijavu. Otvorila sam novi tab, ukucala stranicu fakulteta a onda došla na blogger da vas čitam. Kako god, mislim da sam zakasnila sa magistarskim za ovu akademsku godinu.

Neki dan je moja bff srela našu drugaricu iz srednje sa kojom smo se nešto družile ali nismo bile ono nešto istinski drage jedna drugoj, pa je ova pitala gdje sam ja i šta radim i kad je moja bff rekla, ona promumljala neko nedovoljno prikriveno, neiskreno suosjećajno "ouu, pa hajde nek se radi".
Smiješno je koliko nisku predstavu ljudi imaju o poslu koji radim, a meni zapravo uopšte nije loše tu.

01.08.2017.

If you're lucky enough...

Kakva reverzibilnost teoriji relativiteta je u tome da vrijeme može prolaziti tako brzo iako se "ništa" ne dešava. Već neko vrijeme, vrijeme je jedan vrlo dugi, dosadni dan koji nikako da se završi. Nije to ni tako loše - ponovo sam se jučer sjetila da nema mnogo lošijih osjećaja od toga da ti je mati bolesna. Kaže da ne može preko dva koraka napraviti i da joj je doktor rekao da joj je oboljela hrskavica u nogama. Unatoč svoj svojoj neosjetljivoj i ne toliko suosjećajnoj prirodi, majčine boli osjećam bolnijim nego svoje, vjerovatno jer mi je ona sidro bez kojeg ne znam tačno šta bih bila.

Meni kad neko kaže da se vidi kako sam "fina i SKROMNA djevojka", osjetim se kao da su me lupili maljem po glavi. Tako upakovan epitet, koji bi se trebao shvatiti kao kompliment, zapravo mi djeluje kao da su mi rekli da sam jadna i da bolje nikad neću imati jer sam, eto, skromna. Ponekad se osjećam kao da je to istina. S druge strane mislim da je skromnost dobra osobina - ne smatram da je sreća u neumjerenosti - ali opet, da se vratim na svoj slučaj, smatram da me je skromnost koštala mnogo čega.

Winter is here!


Stariji postovi


Apokalipto sviraju
51322

Powered by Blogger.ba