Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


14.11.2017.

Up in the air

Ljuta sam malo. Jeboga više i telefon. Dakle, živim sa osobom koja mi je mnogo više od najbolje prijateljice, smatram je sestrom, pola života dijelile smo sve, još od prvih ljubavi, prvih kontrolnih, prvih razočarenja, prvih izlazaka, prvih poljubaca...mogla bih nabrajati u nedogled. Zadnjih pola godine ja radim povremeno u suprotnim smjenama od njenih i svako tri dana se i ne vidimo po dva dana iako živimo zajedno ali nije to problem, nego to što se sada uvijek družimo ona, ja i njen telefon. Tako dođem u 10 navečer i sjednem da proćaskamo, odgovori mi sa mhm i ne znam na svako treće pitanje, pokupim se i odem u svoju sobu. Ne poznajem osobu koju je ljubav više izmijenila i to u negativnom kontekstu, od nje, i ne poznajem osobu koja je više ovisna o telefonu od nje. Najsmješnije je što ona to uopšte ne vidi tako. Helou, nosiš telefon ispred nosa dok prelaziš zebru, mislim da bi to trebalo da ti je hint, ako ništa drugo nije.

Joj kako ja s vremena na vrijeme moram izvaliti neku provalu, to isto kao da je zapisano u vremenu. Zove me kolega sa petog sprata i pita jel sunčano ili oblačno, što znači jel otišla vrhovna šefica ili nije. Ja kažem da pada još pa ću javiti kad se promijeni i nazovem malo kasnije pa samo kažem da je progrijalo, a s druge strane mi njegov šef odgovara: aha, hvala ti. Jednom, kad sam tek počela raditi i nisam znala ko je ko, tako sam se nešto izvalila za šeficu pitajući jel se smije nešto raditi kad nje nema, da bi mi jedna kolegica odgovorila vrlo hladno kako se, kad nje nema, isto ne smije raditi što ne smije i kad je ima. Poslije me zove drugi kolega da me jadnu uputi da je to bila prva komšinica od šefice. Hej zemljo, otvori se. Sreća pa su to koliko toliko normala ljudi pa mi niko nije uzeo za zlo.


Apokalipto sviraju
64469

Powered by Blogger.ba