Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


05.12.2017.

Mudrolije

Eh što je čovjek proklet, najviše mu se nešto radi onda kad ne bi trebao to raditi. Ja recimo došla na posao i uzela pisati post iako su se sve tri šefice uzvrtile prolaziti okolo.

Tako volim sebe u načinu na koji donosim odluke i trošim novac.

Mislim, sve se to nauči, niko nije baš rođen s tim ali vjerujem da te neke stvari prate kroz život onako kako su od rođenja: uvijek sam bila parali dijete iako sam rođena u porodici koja je novčano negdje ispod prosjeka, hajmo reći. Kad na sve ostale članove familije koji ti daju pristojne cenere ili cvaje da "kupiš sebi čokoladu" dodaš jednu tetku iz inostranstva koja ti ne bi dala samo puno para i kofer čokolada svaki put kad dođe iz Austrije, nego i dušu, uredno spakovanu u taj kofer, onda shvatiš da sreća zna doći i indirektno. Uglavnom, sad imam svoju platu i ne dam roditeljima da mi daju para, nego još za rođendan ili tako nešto, dam ja njima, ali od tetke mi taj novac i dalje vrijedi pet puta više nego neki drugi, čak i taj zarađeni.
Ja sam nekako uvijek imala para u šteku. Nije da sam sabirala jer se to opet potroši negdje, nego sam navikla da se nikad ne ostavljam na zadnjoj marki. Mislim da nisam škrtica, jednostavno se rastrošim onoliko koliko vidim da mogu. Imam jednu drugaricu koja radi sa mnom, dakle, isti su nam uslovi i plata plus ona živi u roditeljskoj kući i troši svu platu samo na sebe pa za pet dana potroši 90% plate i ostatak mjeseca kuka kako nema a meni na sve to ostane gotovo svaki put oko 100 KM plate. Mislim, nije u fazonu da traži da joj neko plaća, i kad ima, sve bi ti dala ali jednostavno ima, po meni pravo loše navike kad je riječ o trošenju novca.

Koliko ste vi rastrošni?


Apokalipto sviraju
67820

Powered by Blogger.ba