Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.

03.07.2018.

Too good at goodbyes

I tako, ode još jedan san koji sam sanjala otkad sam se rodila. Toliko sam se navikla na ovakve spoznaje, da je, pored mrve razočarenja, odmah nastupilo prihvatanje, bez ikakvih naleta tuge koji su me isprva znali kidati.

Čini mi se, ipak, nikad se ne bih vratila u prijašnje stanje, jer mi se lakše izmiriti sa teškim istinama negoli živjeti uljuljkana u snove koji se uporno ne odvijaju onako kako bi trebali a ja čak i ne razumijem zašto.

Sada razumijem, na sreću pa tek onda nažalost, i polako se pretvaram u sve što nekad nisam razumjela kod drugih ljudi.
Sve sam sigurnija, bez obzira na to što imam pored sebe nekog, da više nikad neću biti nečija. U svom srcu, ja sam samo svoja.


Okej, pathetic comeback. Ljubim vas, raja. Ako je iko živ. :D

04.06.2018.

Something just like this.

Da li vjerujete da svoj život možete promijeniti toliko, baš u bitnoj mjeri? Možda i ne toliko naizgled, koliko iznutra, što možda zvuči malo čudno i ne baš mnogo stvarno ali, ako malo razmislite, nije li vjerodostojnije kad život, tvoj život, osjećaš drugačijim u većoj mjeri nego što to vide drugi ljudi? Čak mislim da i ljudi oko mene vide bitne, okom vidljive promjene, ali promjena je mnogo dublja od tih vidljivih detalja.
Mnogo godina sam ovaj blogger smarala svojim zbrkanim mislima, pokušavajući razumjeti zbog čega sam dobar, još uvijek veći dio godina svog života, provela sa osjećajem kao da sam se rodila u pogrešnoj koži, na pogrešnom mjestu. S kožom sam uspjela srasti, ovo drugo mislim da nikad neću, ali se pokušavam ne opterećavati time. Vjerovatno i oni što su mnogo manje od mene smarali blogger o sličnim stvarima, imaju sličnih problema. Nekako, konačno osjećam da dišem kroz kožu.

Postoje stvari u mom životu, koje bi ga zaokružile onom nekom ozbiljnijom notom, oko kojih još uvijek letam kao moljac oko plamena. Možda se i ne kaže "kao moljac oko plamena"...hmm...kakogod. Jedna od tih stvari je moj posao.
Ne mrdnuvši prstom, sasvim pukim spletom sretnih okolnosti, dobila sam skroz novi, skroz isti posao koji sam radila prošlih godinu dana i sve je postalo bolje. Odjednom sam se našla u firmi koja nudi radno vrijeme od 8 sati 5 dana sedmično, pravo na godišnji odmor, bolovanje, slobodne dane i PAUZU u toku radnog vremena. Plata je od početka veća, sa mogućnošću da, čak i na ovoj poziciji, raste. Niko me ne zlostavlja, ne galami na mene, a za stvari koje u firmi ne funkcioniraju te ljudi potiču da ih preneseš nadležnima, koji ih onda - riješe. Još uvijek sam, nekako, u fazi poricanja i vrhunske opreznosti, iako su dosad ispunili sve o čemu su pričali.
Za nekoga ko je radio 40 sati sedmično jedino na poslu na kojem nije primao nikakvu platu, a ostale nabrojane uslove, o kojima se čita o, za bh pojmove, bajkovitom Zakonu o radu, da ne pričam.
Ostao je za mene jedan izazov. Još uvijek radim na poziciji koju mislim da ću, u dogledno vrijeme, dobrano prerasti. Bojim se da najveća mana moje bajkovite firme jeste ta da se dobre pozicije dobijaju, kao i u svakoj stvarnoj bh firmi - vezama. Da nisam slučajnim spletom okolnosti završila s njima, nema apsolutne šanse da bih mogla doći, bez ikakvog poznanstva, čak i na ovu poziciju, koju imam namjeru, iako još ne znam kako, ostaviti iza sebe.

S druge strane, upoznala sam nekoga. Zajedno smo. Ako potraje, pričaću vam nekad o tome.

27.05.2018.

He said.

I’ve been reading books of old
The legends and the myths
Achilles and his gold
Hercules and his gifts
Spider-Man’s control
And Batman with his fists
And clearly I don’t see myself upon that list

But she said where d’you wanna go?
How much you wanna risk?
I’m not looking for somebody
With some superhuman gifts
Some superhero, some fairytale bliss
Just something I can turn to, somebody I can kiss
I want something just like this




Stariji postovi