Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.


14.11.2017.

Up in the air

Ljuta sam malo. Jeboga više i telefon. Dakle, živim sa osobom koja mi je mnogo više od najbolje prijateljice, smatram je sestrom, pola života dijelile smo sve, još od prvih ljubavi, prvih kontrolnih, prvih razočarenja, prvih izlazaka, prvih poljubaca...mogla bih nabrajati u nedogled. Zadnjih pola godine ja radim povremeno u suprotnim smjenama od njenih i svako tri dana se i ne vidimo po dva dana iako živimo zajedno ali nije to problem, nego to što se sada uvijek družimo ona, ja i njen telefon. Tako dođem u 10 navečer i sjednem da proćaskamo, odgovori mi sa mhm i ne znam na svako treće pitanje, pokupim se i odem u svoju sobu. Ne poznajem osobu koju je ljubav više izmijenila i to u negativnom kontekstu, od nje, i ne poznajem osobu koja je više ovisna o telefonu od nje. Najsmješnije je što ona to uopšte ne vidi tako. Helou, nosiš telefon ispred nosa dok prelaziš zebru, mislim da bi to trebalo da ti je hint, ako ništa drugo nije.

Joj kako ja s vremena na vrijeme moram izvaliti neku provalu, to isto kao da je zapisano u vremenu. Zove me kolega sa petog sprata i pita jel sunčano ili oblačno, što znači jel otišla vrhovna šefica ili nije. Ja kažem da pada još pa ću javiti kad se promijeni i nazovem malo kasnije pa samo kažem da je progrijalo, a s druge strane mi njegov šef odgovara: aha, hvala ti. Jednom, kad sam tek počela raditi i nisam znala ko je ko, tako sam se nešto izvalila za šeficu pitajući jel se smije nešto raditi kad nje nema, da bi mi jedna kolegica odgovorila vrlo hladno kako se, kad nje nema, isto ne smije raditi što ne smije i kad je ima. Poslije me zove drugi kolega da me jadnu uputi da je to bila prva komšinica od šefice. Hej zemljo, otvori se. Sreća pa su to koliko toliko normala ljudi pa mi niko nije uzeo za zlo.

14.11.2017.

Ne znam koji je dan

Kad si toliko pravolinijskog shvatanja svega oko sebe, nemoj da se čudiš što ćeš samo slučajno, kasno ili možda nikad, o meni saznati ono što nisi mislila da sam ja. Ja sam puna do poklopca niti koje drugi "ne bi nikad rekli" da su dio mene, samo zato jer ne bodu u oči ili nisu baš toliko "normalno" prihvatljive. Ne bih rekla da time dajem krivu sliku ljudima oko sebe koji bi trebalo da me poznaju najbolje a zapravo najinteresantnije detalje o meni znaju nasumični ljudi, oni s kojima nisam provela ni 2% života. Ne bih rekla da odajem krivu sliku, sve što kažem o sebi je istina, samo što to ne govori dovoljno o onome o čemu prešutim. Postoje niti koje govore našim pogledom, dahom, pokretima; sve se to vidi onome koji hoće i umije da vidi. Rekla bih da prećutim o tim nitima, jer ne želim da se zamaram objašnjavanjem ili da se opterećavam neodobravajućim reakcijama ljudi koji su mi bitni al su ograničeni kao ormari i čije reakcije unaprijed znam. Zar ne govori njihova predvidljivost dovoljno o tome ko koga bolje poznaje; oni mene ili ja njih?
Dovela sam gotovo do perfekcije sposobnost intuicije o tome kome šta trebam reći. Tužno je kad ne možeš nekome bliskom reći stvari koje bi želio, ali je u svrhu povjerljivosti neophodno. Moja mama ne zna ništa sačuvati, sasvim nenamjerno i bez hile sve istoroka i onda sam naučila filtrirati sve što joj govorim. I tako...ne bih mogla reći da me do kraja poznaje iko koga znam. Kad bi se spojilo više osoba u jednu, možda bi to bilo to. To je kao da ne znam osobu koja bi mogla podnijeti znati sve o meni.
Simpa način da se kaže kako sam opterećena mišljenjem drugih ljudi, ljudi koji o meni imaju sliku savršene, well-behaved curice kakvu bi svaka mater poželjela odgojiti al nije samo u tome stvar. Ima ženturača, npr komšinica iz mog malog mista, koje bi jedva dočekale takve sočne detalje pa da mi poslije mamu uznemiravaju. Mama se ne umije odbraniti od nikoga i ne podnosi dobro sretne ni tužne vijesti. I ja ne bih podnijela da joj neko naruši ovaj level razdraganosti koji sam joj pomogla da stvori zadnjih godinu dana. Ok, nije baš poenta kakvu sam imala na umu al ako me bar blogeri dobro znaju, onda znaju da je koncentracija moje 78-o ime.

07.11.2017.

Smiješno čudno

Smiješno je čudno kako provedeš toliko vremena boreći se sa sobom, ometen predrasudama, predstavom o svijetu koju ti prikažu roditelji kroz svoju prizmu svega što su njih naučili njihovi roditelji naučeni onim što su usvojili od svojih roditelja...shvataš?? Ništa to nije tvoje i to to kroz život razmičeš pred sobom, poput nekakvog gustog šiblja koje ti je na putu do fantastičnog pogleda na svijet s vrha najveće planine na svijetu i, čini ti se, eto samo malo da razgrneš, pa si uspio izaći na čistac, onda te društvo u osnovnoj i srednjoj stane oblikovati pa se izgubiš u ogledanju u očima drugih ljudi, ljudi koji ti nisu ni bitni ali si toliko jebeno nesiguran da ti je stalo do toga toliko više nego što bi trebalo biti. Dok prođeš fakultet, prve velike ljubavi i prve poslove, malo se osamostališ od roditelja i kreneš sužavati krug prijatelja oko sebe, šiblje se ponovo malo ko počne rasčišćavati.

Ako ti je baš stalo do toga i nađeš načina kako, sješće ti nekoliko stvari na mjesto, npr: da si puno ljepša nego što si mislila, da nisi baš toliko pametna kao što si mislila, da nisi toliko povodljiva kao što si mislila i da ćeš umrijeti naivna jer vjera u ljude na prvi pogled nije navika koja se stiče nego navika s kojom se umire.

Dođeš do stadija kad si zagrebala po odgovoru na pitanje, ko sam ja? bez maminih i tatinih lekcija o tome kako treba živjeti život, bez društva od kojeg si uvijek pomalo odudarala i bez pravolinijskog posmatranja svega sto se može dovesti u pitanje. Sve se može dovesti u pitanje, ako dovoljno dugo razmišljaš o tome.
Jesi li se ikada zapitala, koliko se stvarno poznaješ?


Noviji postovi | Stariji postovi


Apokalipto sviraju
64469

Powered by Blogger.ba