Postapokalipto

The things men never talk about are the things that drive him crazy.

18.05.2018.

Ostaci Postapokalipta

Simpatično je vidjeti ovu poruku, kad uđeš na blogger, nakon dužeg vremena.
Hvala ti niki, i ja sam vas poželjela.
Kao da je kakvo dijete pisalo :D.

Ne pišem, jer ne osjećam više potrebu za time. Nekako se osjećam kao da se kockice u mom životu, iako polako, polako - slažu baš onako kako bi trebalo.
Ne, kao da će to biti bogzna kako bajkovit život, ali konačno sjedam samoj sebi, onakva kakva sam.
Koliko vidim, nekima se to nikad ne desi, pa to shvatam kao moje malo osobno čudo.
Jesam zaboravila na blogger, gotovo se i ne sjetim ući, ali sam zato ponijela prijateljicu odavde. Prijateljicu koju sam zavoljela.

Šta je novo? :)

P.S. Osim što više nema captcha pri objavljivanju posta.



19.03.2018.

Nestajanje

Htjela sam pisati, dugo i opširno, otvoreno i nejasno, koliko to ovdje mogu, ali sam se na pola treće rečenice umorila. Da li sam dobar prijatelj, ako sam odustala od motivacionih govora da ima života i mimo tog zida u koji bleji, od zapitkivanja o tome šta joj se dešava u tom konkretnom dijelu života, i od savjeta, koji su svakako bili uzaludni, sve do jednoga?! Da li sam dobar prijatelj, ako sam umorna od priča koje se vrte ukrug, očajne u svojoj nerješivosti koja zavisi samo od te osobe koja je našla izgovor za nerješivost svog problema?! Da li sam dobar prijatelj, ako ne govorim nikome da nešto strašno NIJE U REDU i pustim je da sebi upropasti život?! Može li se pomoći ikako nekome, ko ne želi sebi pomoći?!

05.02.2018.

Čime više skrenuti misli

Pa kaže...ja biram kako gubim. Kako neke riječi besmislene znaju lijepo biti skrojene. Čini mi se da više ne uživam u tom opijanju melanholičenjem...privlačnije je trenutno negoli ono što je bilo ili ono što nikad neće biti.

Malo se kuda više ima pobjeći, putevima (ne)svijesti.


Noviji postovi | Stariji postovi